Godišnji proljetni ophod kraljice ili ljelje iz Gorjana održava se na katolički blagdan Duhova ili Dova, iako sam običaj u sebi nema crkvenih obilježja. Međutim, pojedini stručnjaci ljelje stavljaju u kontekst obreda inicijacije, odnosno prelazak djevojčice u ženu, spremnu za udaju. Sakramentom Krizme ili Potvrde kojom katolici primaju Pečat dara Duha Svetoga obilježava se njihovo odrastanje. U tom činu uočava se poveznica između staroslavenskog i katoličkog obreda inicijacije, jer su, očito, Slaveni prelaskom na kršćanstvo zadržali neke svoje obrede, koje su prilagodili novoj vjeri.

Slični običaji postojali su u Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Češkoj, Makedoniji, Slovačkoj, Srbiji, Rumunjskoj, Rusiji, itd. U Đakovštini se običaj održava(o) u Drenju, Slatiniku Drenjskom, Gašincima, Koritni, Podgorju Bračevačkom, Selcima Đakovačkim, Semeljcima, Širokom Polju, Viškovcima, Trnavi i Strizivojni.

Postoje određene razlike u načinu obilježavanja ovog običaja u Gorjanima do 1966. godine i od 2002. godine kada se običaj ponovno obnovio i oživio. Danas se ovaj običaj održava samo nedjeljom, na sam dan Duhova (Dova). U Gorjanima ovaj običaj nazivaju samo ljelje. U ophodu sudjeluju djevojke, najčešće u dobi od 13 do 24 godine te momci. Glavnu ulogu imaju djevojke koje su podijeljene na kraljeve i kraljice, dok momci imaju sporednu ulogu i u ophodu sudjeluju u ulozi prosjaka i svirača.

Kraljevi i kraljice jednako su obučene, razlikuju se po tome što kraljevi na glavi imaju muške kape okićene cvjetovima, štrepama, ogledalcima, pantlikama i koviljem i u rukama nose sablje, dok kraljice na glavi imaju vjenčiće. Zbog jednostavnosti danas se pletu u četiri skale ili u korpicu.

Ples, pjesmu, obrednu igru i kolo uvježbavaju u Kulturno-umjetničkom društvu „Gorjanac“. Nakon što se spreme odlaze na svetu misu nakon koje se igra Kolo ispred crkve.

Oj Gorjani, selo je bogato,

Momci srebro, a djevojke zlato.

…

Nakon Kola kreće ophod selom. U povorci najprije idu kraljevi, zatim kraljice, prosjaci, gajdaš i tamburaši. Tijekom povorke ulicama pjevaju napjev ljelja.

Mi idemo ljeljo, mi idemo kralju, ljeljo

Od dvora do dvora, od dvora do dvora, ljeljo.

…

Domaćini koji primaju ljelje, otvore kapiju, a u dvorištu ih dočeka postavljeni stol s pićem i hranom te stolice za kraljeve, na kojima su vankuši (jastuci). Kod ulaska u dvorište pjevaju se prigodne pjesme ovisno o tome tko živi u kući (brat/sestra, momak, djevojka, mlada snaša, župnik, seoska gospoda, itd.).

Ovdi nama kažu, ovdi nama kažu, ljeljo

Momče neženjeno, momče neženjeno, ljeljo

Il’ ga vi ženite, il’ ga vi ženite, ljeljo

Il’ ga nama dajte, il’ ga nama dajte, ljeljo

Da ga mi ženimo, da ga mi ženimo, ljeljo

Sa našom kraljicom, sa našom kraljicom, ljeljo!

…

Zatim slijedi obredna igra i na kraju Kolo.

Ustante se kralju, ustante se kralju, ljeljo

Ajd’ pošeći kralju, ajd’ pošeći kralju, ljeljo

Udri sabljom kralju, udri sabljom kralju, ljeljo

Sastante se kralju, sastante se kralju, ljeljo

Ajd’ poigraj kralju, ajd’ poigraj kralju, ljeljo.

Tijekom Kola kraljevi udaraju sabljama (jedna udara sabljom, a druga podmeće).

Al’ je lipo pogledati ljelje,

Kad naprave veliko veselje.

Aoj gazda od ovoga dvora,

Živila ti familija tvoja.

…

Po završetku Kola kraljevi staju u liniju, poklone se domaćinima i počaste se. Za to vrijeme, prosjaci skupe darove od domaćina (novac, vino, suhomesnate proizvode, itd.).

Rastante se kralju, rastante se kralju, ljeljo

Poklonte se kralju, poklonte se kralju, ljeljo.

Izvor: Lović I., Gorjanske ljelje, Kulturno – umjetničko društvo „Gorjanac“, Gorjani, 2012.

Pregledavajući naše proizvode vjerojatno ste uočili našu izrazito jasnu viziju – poigravanje motivima, uzorcima i likovima iz tradicijske baštine. Cilj nam je iste te motive sačuvati od zaborava, svojim dizajnom ih oživjeti u novom ruhu, ne oskvrnjujući njihove istinske vrijednosti te ih na taj način približiti i mlađim generacijama koje će ih učiniti nosivim u svakodnevnim situacijama.

            Teško je na početku odlučiti se koji motiv izabrati jer naša Slavonija nudi toga na pretek, nije dovoljno istražena, a o prezentaciji da i ne govorimo. Svaki motiv je vrijedan, drugačiji, poseban.

            Naša prva kolekcija insiprirana Gorjanskim ljeljama imala ja za cilj prezentiranje onoga što je prepoznato i od strane UNESCO-a, ali smatram  nedovoljno prepoznato od nas samih. Upravo zato, htjele smo ljeljama odati počast i pokazati ih širom Lijepe Naše. Sretne smo zbog toga. Ljelje su otišle diljem Hrvatske: u Zagreb, na naše otoke (Pag, Brač, Hvar), u Zagorje, Istru, Dalmaciju, Posavinu, a dobar dio ih je ostao i u Slavoniji. Mnoge od njih izmamile su osmijeh i suze radosnice našim iseljenicima u Njemačkoj i Autriji. Nadamo se da na tome neće stati.

            Nakon što smo probile led prvom kolekcijom, moram priznati da smo odahnule. S „vjetrom u leđa“ i pozitivnim kritikama lakše smo krenule dalje. E tu smo se prepustile mašti i igri u potpunosti jer smo htjele stvoriti lika po svojoj mjeri, lika koji će odisati svojom osobnošću, karakterom i temperamentom. Ja sam ga imala i čuvala u svojoj glavi sve do onog trenutka kada ga je D. trebala prenijeti na papir. Tu kreću prave muke. Vjerojatno je D. dobila koju sijedu crtajući ga iznova i iznova dok ga i sama nisam prepoznala u njezinim crtama lica koje su u potpunosti odgovarale mojim zamišljanjima. I tu joj skidam kapu. Pa ljudi, ja sam se zaljubila u njega! 😀

            Iako je prošlo dobrih osamnaest godina od mojih gimnazijskih dana i moga maturalnog rada vezanog uz književni opus Ivana Kozarca, njegov je duh i dalje živio u mojoj glavi. Pisac je to koji je na mene ostavio tako dubok dojam da se dobar dio karaktera Đuke Begovića našao u liku našeg lole. Osebujan lik koji svjesno krši sve društvene kodekse ne bi li ostao vjeran svom načinu življenja. Bećarluk, žene, požuda, strast, piće, sve su to pojmovi koji su duboko okarakterizirali lik Đuke. Upravo je moja očaranost ovim likom i djelom nadahnula lik našeg lole, ali u nježnijem i blažem obliku.

            Teško je strogo definirati tko je lola. U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku autora V. Anića i suradnika, lola je definiran kao momak, dragi, hipotetski kao onaj koji je sklon veselju i piću, trošenju novca na tjelesne užitke; ženskaroš te kao besposličar, skitnica.

            Naš je lola zalutao između fantazije, realizma i romantičarske ljubavi. On je onaj koji je zbog svoje karizme uvijek u središtu događanja. Omiljen je u svom muškom, bećarskom društvu i neodoljiv ženama zbog svoje slatkorječivosti. I zato su ga mnoge ljubile i teško mu odolijevale, a on je do kraja ostao vjeran samo sebi i svom načinu života.

            Je li netko vidio lolu? Traži se lola…

Zašto baš ljelje?!

Kada započinjete sa svojom prvom kolekcijom, jako je teško odlučiti se što će to biti prvo, kada je u glavi košmar od ideja. Vodeći se načelom zavičajnosti, odlučile smo se da to bude nešto iz naše Đakovštine, a zadatak nije bio ni malo jednostavan.

Iako su se iz mog kuta gledanja ljelje činile kao već puno puta viđene i prezentirane, u stvarnosti je to posve druga priča. Pitate li srednjoškolce u našem gradu tko su ljelje, teško ćete dobiti odgovor, možda tek od nekolicine folkloraša ili nekoga s područja općine Gorjani. Tim gore, jer je proljetni ophod ljelja iz Gorjana uvršten na  UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Upravo zbog toga odlučile smo se i same dati svoj doprinos u očuvanju ovog hvalevrijednog običaja, koji svoje korijene vuče još iz praslavenskog doba i ljelje smatra kćerima boga Peruna i božice Iris.

• 

• 

Iako sam o ljeljama znala dosta toga jer sam i sama sudjelovala u scenskim prikazima ovog običaja, detaljno sam iščitavala mnoge znanstvene članke i knjige vezane uz ovu tematiku. Jedna od onih koju bih vam svakako preporučila je knjiga moga prijatelja Ivana Lovića, pravog Gorjanca, mladog čovjeka, folkloriste, sakupljača narodnog blaga, svirača na tradicijskim instrumentima i još mnogo drugih epiteta koji krase njegovo ime.

Inače, Gorjani su vam mjesto desetak kilometara udaljeno od Đakova. Mjesto iznimno bogate povijesti i kulturne baštine. Moja vječna inspiracija, još iz vremena dok sam radila na zavičajnom priručniku jedne izdavačke kuće. I sigurna sam da na ljeljama neću stati, jer pored njih, Gorjani se mogu pohvaliti činjenicom kako su u prošlosti bili utvrđeni grad, kako je u njima živjela i djelovala poznata velikaška obitelj Gorjanski, kao mjesto odvijanja poznate Bitke kod Gorjana u kojoj je ubijen Nikola Gorjanski i njegove pristaše, a hrvatsko – ugarska kraljica i njezina kći zarobljene. U Gorjanima se nalaze ostatci nekadašnje turske kule koja je pretvorena u kapelu sv. Tri kralja, uz Gorjane se vežu mnoge narodne pripovijetke, zlatovez, u njoj je živjela i djelovala učiteljica Lucija Karalić koja je sačuvala od zaborava proljetni ophod ljelja i kojoj je u čast otvoren Kulturno–turistički centar u kojem su ljelje dobile prostor dostojan onoga što predstavljaju. 

Legenda vezana uz gorjanske ljelje vraća nas u vrijeme velikih turskih osvajanja i govori o tome kako su se djevojke i žene iz Gorjana prerušile te na taj način uplašile i otjerale Turke. Ovim činom, oslobodile su svoje muškarce iz turskog zarobljeništva.

Narodna nošnja ljelja prolazila je kroz nekoliko faza i razlikuje se od uobičajene nošnje. Osnovni dio nošnje čine oplećak i krila (koja se sastoje od podsuknji). Prorez na prsima prekriva se podmaramkom, a preko oplećka se stavlja marama. Na podsuknje dolazi suknja (nekada roklja), a preko nje pregač. Zatim se dodaju ukrasi. Od nakita, to su šalange oko vrata, dukati ispod vrata, a na uši se stvaljaju obočići (dukatići). Na ruke idu šticle. Obuća je također prolazila kroz svoje faze, no danas su opančići najzastupljeniji. Oglavlje ljelja je posebno zanimljivo i razlikuje se od oglavlja ljelja iz drugih krajeva Đakovštine. Kosa se plete u tzv. kneglu, a samo češljanje zna potrajati i po nekoliko sati. Kraljevi na glavi nose okićene muške kape, dok kraljice nose vince – voštane vjenčiće.  Kraljevi u rukama, maramom zetinarkom, drže sablje. 

I pored sve te jedinstvenosti i ljepote, nemojte me krivo shvatiti, ali zašto bismo na majicama nosili likove Fride Kahlo, meksičke slikarice ili primjerice Che Guevare, argentinsko-kubanskog revolucionara. Nemam ništa protiv njih, dapače, u Fridu Kahlo sam se i sama prije nekoliko godina maskirala, ali tko će držati do naše tradicije i naših vrijednosti, ako ne mi sami. Ljelja je upravo ispunila sva moja očekivanja i iskreno se nadam da će majice s njezinim likom pronaći svoje mjesto u svakom kutku naše domovine.

becharusha