Zašto baš ljelje?!

Kada započinjete sa svojom prvom kolekcijom, jako je teško odlučiti se što će to biti prvo, kada je u glavi košmar od ideja. Vodeći se načelom zavičajnosti, odlučile smo se da to bude nešto iz naše Đakovštine, a zadatak nije bio ni malo jednostavan.

Iako su se iz mog kuta gledanja ljelje činile kao već puno puta viđene i prezentirane, u stvarnosti je to posve druga priča. Pitate li srednjoškolce u našem gradu tko su ljelje, teško ćete dobiti odgovor, možda tek od nekolicine folkloraša ili nekoga s područja općine Gorjani. Tim gore, jer je proljetni ophod ljelja iz Gorjana uvršten na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Upravo zbog toga odlučile smo se i same dati svoj doprinos u očuvanju ovog hvalevrijednog običaja, koji svoje korijene vuče još iz praslavenskog doba i ljelje smatra kćerima boga Peruna i božice Iris.

Iako sam o ljeljama znala dosta toga jer sam i sama sudjelovala u scenskim prikazima ovog običaja, detaljno sam iščitavala mnoge znanstvene članke i knjige vezane uz ovu tematiku. Jedna od onih koju bih vam svakako preporučila je knjiga moga prijatelja Ivana Lovića, pravog Gorjanca, mladog čovjeka, folkloriste, sakupljača narodnog blaga, svirača na tradicijskim instrumentima i još mnogo drugih epiteta koji krase njegovo ime.

Inače, Gorjani su vam mjesto desetak kilometara udaljeno od Đakova. Mjesto iznimno bogate povijesti i kulturne baštine. Moja vječna inspiracija, još iz vremena dok sam radila na zavičajnom priručniku jedne izdavačke kuće. I sigurna sam da na ljeljama neću stati, jer pored njih, Gorjani se mogu pohvaliti činjenicom kako su u prošlosti bili utvrđeni grad, kako je u njima živjela i djelovala poznata velikaška obitelj Gorjanski, kao mjesto odvijanja poznate Bitke kod Gorjana u kojoj je ubijen Nikola Gorjanski i njegove pristaše, a hrvatsko – ugarska kraljica i njezina kći zarobljene. U Gorjanima se nalaze ostatci nekadašnje turske kule koja je pretvorena u kapelu sv. Tri kralja, uz Gorjane se vežu mnoge narodne pripovijetke, zlatovez, u njoj je živjela i djelovala učiteljica Lucija Karalić koja je sačuvala od zaborava proljetni ophod ljelja i kojoj je u čast otvoren Kulturno–turistički centar u kojem su ljelje dobile prostor dostojan onoga što predstavljaju.

Legenda vezana uz gorjanske ljelje vraća nas u vrijeme velikih turskih osvajanja i govori o tome kako su se djevojke i žene iz Gorjana prerušile te na taj način uplašile i otjerale Turke. Ovim činom, oslobodile su svoje muškarce iz turskog zarobljeništva.

Narodna nošnja ljelja prolazila je kroz nekoliko faza i razlikuje se od uobičajene nošnje. Osnovni dio nošnje čine oplećak i krila (koja se sastoje od podsuknji). Prorez na prsima prekriva se podmaramkom, a preko oplećka se stavlja marama. Na podsuknje dolazi suknja (nekada roklja), a preko nje pregač. Zatim se dodaju ukrasi. Od nakita, to su šalange oko vrata, dukati ispod vrata, a na uši se stvaljaju obočići (dukatići). Na ruke idu šticle. Obuća je također prolazila kroz svoje faze, no danas su opančići najzastupljeniji. Oglavlje ljelja je posebno zanimljivo i razlikuje se od oglavlja ljelja iz drugih krajeva Đakovštine. Kosa se plete u tzv. kneglu, a samo češljanje zna potrajati i po nekoliko sati. Kraljevi na glavi nose okićene muške kape, dok kraljice nose vince – voštane vjenčiće. Kraljevi u rukama, maramom zetinarkom, drže sablje.

I pored sve te jedinstvenosti i ljepote, nemojte me krivo shvatiti, ali zašto bismo na majicama nosili likove Fride Kahlo, meksičke slikarice ili primjerice Che Guevare, argentinsko-kubanskog revolucionara. Nemam ništa protiv njih, dapače, u Fridu Kahlo sam se i sama prije nekoliko godina maskirala, ali tko će držati do naše tradicije i naših vrijednosti, ako ne mi sami. Ljelja je upravo ispunila sva moja očekivanja i iskreno se nadam da će majice s njezinim likom pronaći svoje mjesto u svakom kutku naše domovine.

becharusha